još malo pa blog

...Jesi li ikad voljela, ali ono istinski. Ne bila zaljubljena u nekoga nego istinski voljela. Razumiješ na šta mislim. Upitao je nadmeno nešto stariji muškarac pokušavajući je zbuniti. Iskusni muškarci to mnogo često rade, primijetila je. Žene žele da ih se prepozna, da im se pogleda u dušu. Ništa nije tako uzbudljivo kao kad vas potpuni stranac zna bolje nego što se vi sami poznajete. Ukaže na neke vaše strahove i tajne koje vas je bilo strah na glas izgovoriti. A on to zna. Samo, iskusni muškarci znaju da većina žena ima iste želje, iste strahove i jednako želi biti zavedena. Ali to je i ona znala pa se nije mnogo obazirala na njegov tihi, topao glas dok ju je pokušao razoružati. - Naravno da jesam. I još uvijek sam. Stalno sam, odgovori pomalo nehajno i luckasto poput kakve djevojčice. Iskreno ne sjećam se kad sam posljednji put bila ne zaljubljena. Možda to nije moderno priznati, ali sam zaljubljena u svog momka, već 10 godina. Od kad sam ga prvi put vidjela. A i volim ga isto toliko. On je moja prva ljubav. I posljednja, barem do sad. - Voli li on tebe? - Pa naravno. Isto tako. - Znači ti ne znaš šta su ljubavni jadi i patnja, reče joj pomalo sa podsmijehom i nevjericom. - Kako ne znam? Ja patim svaki dan. Svaki dan čeznem da svojim dragim. Svakog trena kada ga ne dišem i svakog trena kada nisam sa njim. Kada bih se razdvojila od njega na samo par dana, mislim da bih umrla. - Pa to nije patnja. To je posesivnost. Reče joj misleći kako pretjeruje i kako namjerno ide u krajnost samo da njemu ne bi priznala nešto što ne želi. - Naravno da jeste patnja. Ali takvu patnju rijetko ko doživi. Moraš biti hrabar čovjek da ostaneš sa nekim tako dugo da počneš da patiš za njim i onog trena kada si sa njim. Možda ti ne razumiješ. Možda ti nikad nisi istinski volio nekog toliko dugo da to osjetiš. Sigurno da nisi. A možda na prvu naznaku te patnje si pobjegao od voljene osobe i zamijenio to sa nekom drugom. Vrlo često to ljudi pobrkaju ja mišlju da se više ne vole. Ali ne, to je samo čežnja, ljubavna, čežnja, patnja. Skoro neizdrživa. - Ha ha, meni to zvuči kao da se vi više ne volite i patite zato što ste skupa, a ne jedno za drugim. - Ne, vidiš. Nisi shvatio. Ljubav se sa godinama mijenja. Prvo je to simpatija, pa ustreptala zaljubljenost, koja prelazi u tako jaku ljubav da boli. Ja sam ja ramenu svoga momka plakala milion puta od sreće i od jačine osjećaja koje imam kada sam uz njega. Na samu pomisao da to ne bi moglo više biti tako padala sam u očaj. Toliko sam patila kad sam sa njim od intenziteta osjećaja. Nekad sam mislila da ću umrijeti. Bilo je divno i strašno i prejako i nikad dosta. - Bilo? - Da bilo, jer nakon toliko godina ljubav se opet mijenja. Postaje zrelija, smirenija. Nije onako nagla i eksplozivna, ali je to ne čini ništa slabijom ni bezvrjednijom. I ništa manje patim za njim. Patim jer su neki dani prošli i neće se vratiti. Patim jer smo se oboje izmijenili skupa. Što nismo kao prije. Nemoj me pogrešno shvatiti. To je divno. Sve te promjene, ali nemoguće je ponekad ne patiti za osobom u koju sam se zaljubila davno prije, mada ona je konstantno pored mene i moja je potpuno. Ponekad upoznam druge muškarce. I svide mi se. Na jednom mi se svidi smisao za humora kakav ima moj momak. Na drugom osmjeh kakav ima moj momak. Način kretanja, njegova otvorenost, veselost. To što me nasmijava. I patim za svima njima. Ali samo zato što svi tvore jedno savršeno biće koje je već tu pored mene cijelu deceniju. Ako patim za njima jer liče na njega. Da li to znači da patim zapravo za njim konstantno? Da stalno mislim da ga gubim, a on je uvijek tu?... Da se on toliko promjenio da u drugima tražim osobu u koju sam se zaljubila? - Nije mi jasno što si onda još uvijek sa njim. Sama kažeš da to nije osoba koju voliš, nego neko drugi. Stranac. Osoba u koju se on pretvorio. - Hahaha. Nasmija se ona vragolasto, pa već sam ti rekla da za tu ljubav treba imati hrabrosti. To je još ljubav ali nije ona laka kao povjetarac kada se tek upoznate. Jer treba ostati toliko dugo sa nekim da sačekaš dok se ta osoba promijeni. Znaš li kakav je to snažan osjećaj. Biti tu uz nekoga tako dugo. Pa i na kraju voljeti tu novu osobu, jer ta nova osoba više tebi sliči nego bilo ko drugi na ovoj planeti. Rekla sam ti već da to nije za svakoga. To je samo za one najhrabrije i najjače. Jer slabiji odustanu odmah, traže nešto novo. Problem je što sve novo vremenom postane staro i sve se onda ponovi. Trebaš naučiti voljeti sebe, jer osoba koja stari pored tebe postaje tvoje ogledalo. To znači istinski voljeti. A sad dozvoli da to isto pitanje, ja tebi postavim...

...Tajna sreće je ne znati mnogo, mislio je. Čemu ovo svo znanje za čovjeka. Đavo mu ga dade kao da mu bude teže. Da mu pokaže koliko se može, a koliko on nije uspio. Mislio je, kako je nevidljiv trag iza sebe ostavio. A želio je mnogo toga. Njegova boljka je bila ta što je znao dokle čovjek može dokučiti, učio je, čitao o tome. Ali nije bio taj o kojem se čita. Život je proveo istražujući, a ne živeći ga. I sada je star i umoran okružen beskorisnim znanjem, nikad iskorištenim. Dao bih cijeli vijek filozofske patnje, za samo jedan dan smrtničke sreće, šaputao je oplakivajući život po ko zna koji put....

...U toj samoći je uspio ostati netaknut od iskustva i ljudi. Kao vjetar ili snaga mora. On nikad nije bio dijete, a sad već brzo gazi prema vremenu koje zovu srednje godine. Mnogo se puta davao, ali se nikad nije predao. Nikad nije ni bio čitav da bi se dao, ženi, sebi ili životu. Nikad svoj i potpun, vječno tuđ i stran svakome, ponajviše sebi. Mislio je kako je preteško da bi nastavio tako dalje. Morao se podijeliti sa nekim, ali prije svega morao se sebi vratiti a potom slomiti...

...Kada pomislim na sve to uvijek oduzmem nešto sebi. Nešto bitno. Po par minuta života ili nešto malo duše. Ali se nakupi jer na to mislim često. Mrzila sam sve to jer je mnogo boljelo, a i voljela jer je samo moje. Samo moje gorko, slatko sjećanje... na grad u kojem živim ali koji više nije živ.

Kretao se onako... Ni prebrzo kako to rade mladi, razdragani, čvrsto i brzo grabeći prema nadolezećem životu. Ni previše sporo kako to rade starci umorni od svega, iščekujući posljednji korak. Pognute glave, zbijene u njedra, štiteći vrat od nemile zime. Disao je duboko, a svaki njegov izdah se pretvarao u bijeli oblak. Kako je samo hladno, pomisli. Gledao je svoja stopala i korake. Jedan-dva, jedan-dva, jedan-dva. U jednakim intervalima grabio je naprijed. Bilo je jutro, zora ustvari. Zora zimi u gradu kasno sviće, a kad i svane sunca nema. U stvari ne zna se tačno ni kad, ni kako je svanulo. Samo odjednom nije potpuni mrak. Nije ni potpuni dan jer zimi ovdje postoje samo turobni, mračni, hladni, vlažni dani. Liče na onaj opali, truli list što ga stalno gazi, svako jutro u isto vrijeme, na istom putu. Kretao se kroz promrzlu dolinu. Drveće i požutjela trava su bijeli od inja i leda što se nakupi svake noći. Mali kristali izrastu kao gljive preko noći i onda nestanu do vremena kada se on vrati kući. Barem nema snijega, pomislio je. Čovjek zamišljen ide naprijed. Ponekad je zamišljao sebe u raznim ulogama. Onim filmskim. Zapravo obratno. On je glumac u ulozi njegovog života. Da, tako je. Nije baš imao nešto posebno zanimljiv život, ali je to nadomjestio karakterom, principima i onim velikim emocijama i duševnim stanjima. Nemirna duša, napaćena. Vječno nesretna i nikad zadovoljna. Uvijek ostavljena na pola. Da, mislio je, moglo bi se to sigurno iskoristiti. Nije on za odbaciti. Sigurno ti sukobi vrijede nešto. Mogao bi to biti neki... sigurno ne komercijalni, sa puno para, ali neki mali film o bitnim stvarima. Bio bi to dobar film. Zamišljao je scenu. Počeo bih ovako, neko hladno jutro, kao ovo, i inje i led, baš kao ovo. Dah mi se pretvara u paru, kao da pušim, i ova izmaglica. Scena bi izgledala tako nestvarno. Kamera bi snimala korake, ustaljene, jednake. I njihov odjek bi se čuo pomiješan sa nekom dobrom pjesmom. Moram razmisliti kojom. I onda bi se polako digla iznad glave, uhvativši u kadar cijelu ulicu. Bila bi to dobra scena za početak. Jaka. Nagovještaj da dolazi nešto jače. Zabavljalo ga je to. Sviće... Kako je zora samo ružan dio dana, mislio je. Ne mogu da vjerujem da su je onoliko puta opjevali kao dar sa neba, kao nešto najljepše i romantičnije što se na zemlji može da doživi. Ružno doba dana, gluho i otuđeno kao poneki tamni ljudski obris koji žurno nestaje u izmaglici. Slučajni prolaznik. Nikad mu taj izraz nije bio jasniji. Zora... Jedino što u čovjeku može probuditi je osjećaj pospanosti, mislio je. I ništa više. Kročio je prema stanici, kao i svako jutro i baš se bio zadesio na proplanku kada je sa njegove lijeve strane stidljivo, iza zastora izmaglice i okolnih planina provirilo sunce. Prvo samo jedan snop svjetla, lagan i bojažljiv, a onda cijela dolina je za tren bila osvijetljena. Čovjek je zastao, pogledao u sunce. Nije se mogao sjetiti da je ikad vidio sunce. Mislim, naravno da ga je puno puta vidio, vidio je da je dan, i znao je da je ono gore iznad njega, bio ga je svjestan. Ali nikad ga nije uspio vidjeti kako ga je sad vidio, oslabljeno hladnim zimskim danom. Bilo je to bijelo, blijedo, zimsko sunce, a ne jarko i žuto ljetno. Jedva da je osjetio njegovu toplotu, ali njegova svjetlost je uspjela osvijetliti dolinu. Milioni kristala zatitraše na svjetlu, pretvoriše plavičastu dolinu i izmaglicu u neko čudno mjesto, njemu do tada neviđeno. Nikad dolina nije ovako izgledala. Ili je on nikad nije vidio ovim očima kao sada. A ni ovo sunce. I ovako slabo bilo je lijepo. Čovjek je stajao par minuta na mjestu, bez ikakvog pokreta, posmatrajući prizor , sve dok mu se na kraju usana nije oteo jedan mali smiješak. Jedva primjetan i slab poput ovog zimskog sunca. Ali ipak smiješak. Potom se prenu i ode dalje jednakim koracima, ni žurno ni sporo, kao i svaki dan.