o nekoj ljubavi, pišu svi pa da pokušam i ja
...Jesi li ikad voljela, ali ono istinski. Ne bila zaljubljena u nekoga nego istinski voljela. Razumiješ na šta mislim. Upitao je nadmeno nešto stariji muškarac pokušavajući je zbuniti. Iskusni muškarci to mnogo često rade, primijetila je. Žene žele da ih se prepozna, da im se pogleda u dušu. Ništa nije tako uzbudljivo kao kad vas potpuni stranac zna bolje nego što se vi sami poznajete. Ukaže na neke vaše strahove i tajne koje vas je bilo strah na glas izgovoriti. A on to zna. Samo, iskusni muškarci znaju da većina žena ima iste želje, iste strahove i jednako želi biti zavedena. Ali to je i ona znala pa se nije mnogo obazirala na njegov tihi, topao glas dok ju je pokušao razoružati. - Naravno da jesam. I još uvijek sam. Stalno sam, odgovori pomalo nehajno i luckasto poput kakve djevojčice. Iskreno ne sjećam se kad sam posljednji put bila ne zaljubljena. Možda to nije moderno priznati, ali sam zaljubljena u svog momka, već 10 godina. Od kad sam ga prvi put vidjela. A i volim ga isto toliko. On je moja prva ljubav. I posljednja, barem do sad. - Voli li on tebe? - Pa naravno. Isto tako. - Znači ti ne znaš šta su ljubavni jadi i patnja, reče joj pomalo sa podsmijehom i nevjericom. - Kako ne znam? Ja patim svaki dan. Svaki dan čeznem da svojim dragim. Svakog trena kada ga ne dišem i svakog trena kada nisam sa njim. Kada bih se razdvojila od njega na samo par dana, mislim da bih umrla. - Pa to nije patnja. To je posesivnost. Reče joj misleći kako pretjeruje i kako namjerno ide u krajnost samo da njemu ne bi priznala nešto što ne želi. - Naravno da jeste patnja. Ali takvu patnju rijetko ko doživi. Moraš biti hrabar čovjek da ostaneš sa nekim tako dugo da počneš da patiš za njim i onog trena kada si sa njim. Možda ti ne razumiješ. Možda ti nikad nisi istinski volio nekog toliko dugo da to osjetiš. Sigurno da nisi. A možda na prvu naznaku te patnje si pobjegao od voljene osobe i zamijenio to sa nekom drugom. Vrlo često to ljudi pobrkaju ja mišlju da se više ne vole. Ali ne, to je samo čežnja, ljubavna, čežnja, patnja. Skoro neizdrživa. - Ha ha, meni to zvuči kao da se vi više ne volite i patite zato što ste skupa, a ne jedno za drugim. - Ne, vidiš. Nisi shvatio. Ljubav se sa godinama mijenja. Prvo je to simpatija, pa ustreptala zaljubljenost, koja prelazi u tako jaku ljubav da boli. Ja sam ja ramenu svoga momka plakala milion puta od sreće i od jačine osjećaja koje imam kada sam uz njega. Na samu pomisao da to ne bi moglo više biti tako padala sam u očaj. Toliko sam patila kad sam sa njim od intenziteta osjećaja. Nekad sam mislila da ću umrijeti. Bilo je divno i strašno i prejako i nikad dosta. - Bilo? - Da bilo, jer nakon toliko godina ljubav se opet mijenja. Postaje zrelija, smirenija. Nije onako nagla i eksplozivna, ali je to ne čini ništa slabijom ni bezvrjednijom. I ništa manje patim za njim. Patim jer su neki dani prošli i neće se vratiti. Patim jer smo se oboje izmijenili skupa. Što nismo kao prije. Nemoj me pogrešno shvatiti. To je divno. Sve te promjene, ali nemoguće je ponekad ne patiti za osobom u koju sam se zaljubila davno prije, mada ona je konstantno pored mene i moja je potpuno. Ponekad upoznam druge muškarce. I svide mi se. Na jednom mi se svidi smisao za humora kakav ima moj momak. Na drugom osmjeh kakav ima moj momak. Način kretanja, njegova otvorenost, veselost. To što me nasmijava. I patim za svima njima. Ali samo zato što svi tvore jedno savršeno biće koje je već tu pored mene cijelu deceniju. Ako patim za njima jer liče na njega. Da li to znači da patim zapravo za njim konstantno? Da stalno mislim da ga gubim, a on je uvijek tu?... Da se on toliko promjenio da u drugima tražim osobu u koju sam se zaljubila? - Nije mi jasno što si onda još uvijek sa njim. Sama kažeš da to nije osoba koju voliš, nego neko drugi. Stranac. Osoba u koju se on pretvorio. - Hahaha. Nasmija se ona vragolasto, pa već sam ti rekla da za tu ljubav treba imati hrabrosti. To je još ljubav ali nije ona laka kao povjetarac kada se tek upoznate. Jer treba ostati toliko dugo sa nekim da sačekaš dok se ta osoba promijeni. Znaš li kakav je to snažan osjećaj. Biti tu uz nekoga tako dugo. Pa i na kraju voljeti tu novu osobu, jer ta nova osoba više tebi sliči nego bilo ko drugi na ovoj planeti. Rekla sam ti već da to nije za svakoga. To je samo za one najhrabrije i najjače. Jer slabiji odustanu odmah, traže nešto novo. Problem je što sve novo vremenom postane staro i sve se onda ponovi. Trebaš naučiti voljeti sebe, jer osoba koja stari pored tebe postaje tvoje ogledalo. To znači istinski voljeti. A sad dozvoli da to isto pitanje, ja tebi postavim...
